POGLED U BUDUĆNOST EUROPSKE UNIJE

     Europska Unija treba imati sposobnost da svlada dvoja velika vrata ka 21. stoljeću: povećanu integraciju te proširenje. Ta dva izazova također će konstituirati dva povijesna početka- ako će biti uspješno ostvarena, a njihov uspjeh bit će moguće dokazati samo nekoliko godina ili čak desetljeća nakon što se to zaista i dogodi. Vjerodostojnost odgovara na ta pitanja (njihova sposobnost da daju stalna, dugotrajna rješenja u svezi nastalih problema) bit će određena njihovim demokratskim odnosom prema očekivanjima građana te administrativnom i političkom učinkovitošću s obzirom na ograničenja u upravljanju i djelovanju. Ako se usredotočimo na politički aspekt, sigurno je da će se u razdoblju 2000- 2020. godine Europska Unija suočiti s povijesnim izazovom koji nema svoj ekvivalent u povijesti čovječanstva: kako organizirati i osigurati mirno funkcioniranje skupine od 20 do 25 država sa 350 ili 500 milijuna stanovnika koji govore 20 različitih jezika. Taj povijesni izazov preinačen je u politički izazov koji svima postaje primjetan i moramo ga poduzeti do kraja desetljeća pri inkorporiranju novih ljudi u Europsku Uniju: kako uskladiti populaciju s procesom izgradnje Europske Unije i osigurati je od psiholoških potresa koji se javljaju u pozadini, a povezani su s uvođenjem eura, velikom nesigurnošću u koju je uključen proces proširenja i sve većega nepovjerenja u institucije Europske Unije i političke stranke koje su ih vodile i podržavale gotovo 50 godina.

BUDŽET EUROPSKE UNIJE

     Budžet Europske Unije iznosi oko 1% nacionalnog bogatstva država članica Europske Unije, odnosno 235 eura po glavi stanovnika. Glavni izvori budžetskih prihoda Europske Unije su: uvozne poljoprivredne i takse na uvoz šećera, carine, porez na dodanu vrijednost, uplate država članica. Budžet Europske Unije počiva na šest osnovnih principa: jedinstvo, univerzalnost, godišnje razdoblje, ravnoteža, specifikacija i monetarna jedinica. Budžet se usvaja prema jedinstvenoj proceduri koja uključuje Europsku komisiju, Vijeće Europske Unije i Europski parlament. Europska Unija troši više od 100 milijardi eura svake godine na projekte iz različitih zemalja od poljoprivrede do inostrane pomoći. Na kraju godine realizira se izvještaj o budžetskoj potrošnji i provodi se audit. Europska Unija je u 2007. godini potrošila 114 milijardi eura. Budžet Europske Unije za 2010. godinu iznosi 141.5 milijarde eura, što predstavlja povećanje od 3.6 % u odnosu na 2009. godinu. U državnom proračunu za 2011. godinu planirano je da država u financiranju provedbe EU projekata sudjeluje sa 470.3 milijuna kuna. Ukupna vrijednost EU projekata koji su se provodili u 2011. godini prema prijedlogu državnog proračuna je 1.6 milijarde kuna.

INSTITUCIJE EUROPSKE UNIJE

Najvažnije institucije Europske Unije su:

• Vijeće Europske Unije- najvažnije zakonodavno tijelo Unije. Okuplja ministre vanjskih poslova 15 zemalja članica, čiji sastav ovisi o temi o kojoj se raspravlja temeljem dnevnog reda. Kao zastupnik zemalja članica, Vijeće donosi sve značajne pravne odluke, odredbe, direktive i zaključke. Za organizaciju rada Vijeća zaduženi su Glavno tajništvo i Pravna služba. Odluke Vijeća priprema komisija stalnih zastupnika zemalja članica i komisija stručnjaka nacionalnih ministarstava. Rad Vijeća potpomaže i Glavno tajništvo u Bruxellesu koje je nadležno za pripremu i provedbu odluka. Vijeće odlučuje o aktivnostima i ciljevima Unije, određuje buduće aktivnosti Unije te usklađuje zajedničke politike u zemljama članicama i rješava njihove nesuglasice.
• Europska komisija- jedna od temeljnih institucija Europske Unije, koja predstavlja i štiti interese Zajednice. Ima 27 članova (povjerenici, 5 potpredsjednika i predsjednik EK). Komisija je slijednica Komisije Europske zajednice nastale 1. srpnja 1967. godine temeljem Ugovora o spajanju Visokog ureda Europske zajednice za ugljen i čelik, Komisije Europske ekonomske zajednice i Euratoma. Od 5. siječnja 1995. godine Komisija ima 20 članova (dva člana za Francusku, dva za Njemačku, dva za Veliku Britaniju, dva za Italiju i dva za Španjolsku i po jednog člana iz ostalih zemalja).
• Europski parlament- predstavničko tijelo građana Europske Unije. Ima 785 članova. Sjedište parlamenta je u Strasbourgu, a Tajništvo se nalazi u Luksemburgu. Europski parlament ima 626 poslanika koje od 1979. godine neposredno biraju građani država članica Unije na razdoblje od 5 godina.
• Europski sud pravde- sjedište suda je u Luksemburgu i sastoji se od 5 sudaca i 9 glavnih odvjetnika koje sporazumno imenuju države članice na 6 godina. Uloga suda je da osigura poštivanje zakona u tumačenju i provedbi Ugovora.
• Europsko Vijeće- proizašlo iz prakse uvedene 1974. godine, da se čelnici država ili vlada i njihovi ministri redovito sastaju na zajedničkim zasjedanjima. Vijeće se sastaje najmanje dva puta godišnje.
• Revizorski sud- institucija Europske Unije čija je osnovna zadaća ispitivati zakonitost i pravilnost svih prihoda i rashoda Europske Unije, uključujući račune svih tijela Europske Unije. Na kraju svake financijske godine tijelo podnosi Godišnji izvještaj o proračunu Europske Unije, Europskom parlamentu i Vijeću ministara. Izvještaj se objavljuje u Službenom listu Europske Unije.
• Odbor regija- savjetodavno tijelo EU, sastavljeno od 317 članova koje delegiraju tijela lokalnih i regionalnih vlasti država članica Europske Unije kako bi zastupali interese regija jedinica lokalne samouprave.
• Europska Središnja banka- osnovana sredinom 1998., 1999. godine preuzela je odgovornost za provedbu europske monetarne politike. Glavna joj je zadaća održavanje stabilnosti jedinstvene europske valute- eura. Sjedište joj je u Frankfurtu.
• Europska investicijska banka- ustrojena je Rimskim ugovorom o osnivanju Europskih zajednica, s ciljem pridonošenja uravnoteženosti razvoja Europske zajednice gospodarskom integracijom i socijalnom kohezijom.
• Europska banka za obnovu i razvoj- osnovana je 1991. godine kako bi pomogla bivšim komunističkim državama u njihovoj transformaciji u tržišna gospodarstva. Banka se bavi investiranjem u privatna poduzeća, samostalno ili s drugim partnerima. Sjedište banke je u Londonu.

PREGOVORI EUROPSKE UNIJE I HRVATSKE

     Sudionici pregovaračkog procesa su države članice Europske Unije i država kandidatkinja. Na strani Europske Unije, Vijeće ministara (koje predstavlja država članica) je glavni donositelj odluka u savjetovanju s Europskim parlamentom i drugim nadležnim institucijama. Sa svoje strane, država kandidatkinja- Hrvatska- imenuje glavnog pregovarača i pregovaračku skupinu. Oni se savjetuju s Vladom i širom javnošću, poduzetnicima, sindikatima, civilnim društvom, regionalnim skupinama i predstavnicima različitih društvenih interesnih skupina prije nego počnu raditi na nacrtu nacionalnog stajališta demonstrirajući sposobnost svoje zemlje da zadovolji kriterije za ulazak u Europsku Uniju.

ODNOSI REPUBLIKE HRVATSKE I EUROPSKE UNIJE

     Odnosi Hrvatske i Europske Unije počinju se razvijati međunarodnim priznanjem Republike Hrvatske kao nezavisne i suverene države 15. siječnja 1992. godine. Intenziviranje odnosa krajem 1999., a poglavito početkom 2000. godine dovelo je do potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) 29. listopada 2001. godine. Hrvatska je bila druga zemlja koja je potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) s Europskom Unijom i taj Sporazum predstavlja prvi službeni ugovorni korak u institucionalizaciji odnosa Hrvatske s Europskom Unijom. Sporazum je stupio na snagu 1. veljače 2005. godine. Nakon pozitivne procjene tadašnje glavne tužiteljice ICTY-a da je suradnja Republike Hrvatske s ICTY-em potpuna, zaključeno je da su ispunjeni svi uvjeti za otvaranje pregovora te su pregovori o pristupanju Hrvatske Europskoj Uniji službeno otpočeli 3. listopada 2005. godine.

     Na jedanaestom sastanku pristupne konferencije s Hrvatskom na ministarskoj razini održanom 22. prosinca 2010. godine u Bruxellesu privremeno su zatvorena sljedeća tri poglavlja "Pravda, sloboda i sigurnost", "Okoliš" i "Vanjska sigurnosna i obrambena politika". Hrvatska je sveukupno u 2010. godini uspjela zatvoriti 11 poglavlja i tako doći do ukupno 28 privremeno zatvorenih poglavlja od 35 poglavlja koja čine zakonski okvir Europske Unije. Time Hrvatska pokazuje odlučnost u smislu daljnjeg provođenja reformi. To također pokazuje predanost Europske Unije da i dalje postupa u skladu s načelom vlastitih zasluga.

STANOVNIŠTVO I POVRŠINA EUROPSKE UNIJE

     Europska Unija je do kraja 2006. godine (25 država članica) obuhvaćala 3,973.597 km kvadratnih (neznatno veće od Indije, čime bi bila 7. najveća država svijeta). Na tom teritoriju ima, prema popisu iz 2001., oko 456 milijuna stanovnika s prosječnom gustoćom naseljenosti. Nakon priključenja Bugarske i Rumunjske 1. siječnja 2007. godine, površina Europske Unije povećala se na 4,325.675 km kvadratnih, a populacija na 496 milijuna stanovnika. Prosječni BDP po stanovniku iznosio je 27.000 USD. Najmanji BDP imale su balkanske države Rumunjska i Bugarska, a najveći Luksemburg, Irska, Danska i Velika Britanija.

KORISTI I DUŽNOSTI ZEMALJA EUROPSKE UNIJE

     Zadaća Europske Unije je organizirati odnose između država članica i njihovih naroda na način koji pokazuje dosljednost i solidarnost. Koristi država članica su izravne i mnogobrojne: od ravnopravnog sudjelovanja u radu tijela Unije i oblikovanju zajedničkih odluka i politika, od korištenja prednosti unutarnjeg tržišta i utjecaja Europske Unije u međunarodnim odnosima do suradnje u razvojnim projektima (suradnje koja omogućuje stjecanje znanja i tehnologije, korištenje sredstava Europske Unije iz fondova namijenjenih smanjivanju razlika između regija i država članica u Europskoj Uniji, učinkovitoj i ravnomjernoj zaštiti okoliša i sl.) te zaštite koju pruža zajednička obrambena i sigurnosna politika Unije i konačno, do korištenja aranžmana Unije u međunarodnoj trgovini, u sklopu sporazuma Europske Unije i Svjetske trgovinske organizacije. Dužnost je svake članice Europske Unije da primjenjuje pravne propise Europske zajednice, poznate pod nazivom pravna stečevina Zajednice, te da aktivno pridonosi ispunjavanju ciljeva Europske Unije kroz aktivnosti na razini država članica i na razini Europske zajednice. Također, dužnost svake članice Europske Unije je da uplaćuje u proračun Europske Unije određeni dio prihoda od poreza na dodanu vrijednost koje se u toj državi primjenjuje izravni doprinos države članice koji je određen u odnosu na visinu njezinog bruto nacionalnog dohotka.

KRITERIJI ZA ČLANSTVO U EUROPSKOJ UNIJI

     Pristupanje može uslijediti jedino ako dotična europska država ispunjava sve kriterije pristupanja koji su utvrđeni na Europskom vijeću u Kopenhagenu 1993. godine i ponovno potvrđeni na Europskom vijeću u Madridu 1995. godine. Ti su kriteriji:

• POLITIČKI- stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljudskih prava i prava manjina te prihvaćanje političkih ciljeva Unije.
• GOSPODARSKI- postojanje djelotvornog tržišnog gospodarstva u državi kandidatkinji te sposobnost države kandidatkinje da izdrži tržišnu konkurenciju u Uniji.
• PRAVNI- usvajanje cjelokupne pravne stečevine Unije. Pravna stečevina Europske Unije skup je prava i obveza koje sve države članice obvezuje i povezuje unutar Europskih Unija. Ona ne predstavlja samo pravo u užem smislu riječi već obuhvaća i sadržaj, načela i političke ciljeve osnivačkih ugovora, presude Europskog suda, deklaracije i rezolucije koje je Europska Unija usvojila, mjere koje se odnose na zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, mjere koje se odnose na pravosuđe i unutarnje poslove te međunarodne ugovore koje je sklopila Europska zajednica.
• ADMINISTRATIVNI- prilagodba odgovarajućih administrativnih struktura s ciljem osiguravanja uvjeta za postupnu i skladnu integraciju.

NAJVAŽNIJI KORACI PETOG PROŠIRENJA

• 19. prosinac 1989.- započeo "Phare" program
• 1990.- Cipar i Malta zatražili članstvo u EU
• 1993.- Kopenhagen- Europsko Vijeće postavilo kriterije za pristupanje Europskoj Uniji
• 1994.- Mađarska i Poljska podnose molbu za članstvo u Europsku Uniju
• 1995.- Aplikaciju podnose Slovačka, Rumunjska, Litva, Estonija, Letonija i Bugarska
• 1996.- aplikaciju podnijele Češka i Slovenija
• Prosinac 1997.- Luxembourg- Europsko Vijeće odlučilo je započeti s procesom pregovora s nekim zemljama
• Prosinac 1999.- potvrđeno je da će pristupni razgovori započeti sa 12 zemalja kandidata
• Prosinac 2002.- Kopenhagen- odlučeno je da će 10 zemalja kandidata pristupiti 1. svibnja 2004.
• Travanj 2003.- Atena- potpisano 10 sporazuma o pridruživanju
• 1. svibanj 2004.- 10 novih članica pristupilo Europskoj Uniji
• Lipanj 2004.- izbori za Europski parlament
• Prosinac 2004.- dileme oko pridruživanja Turske
• 2007.- nove članice- Bugarska i Rumunjska
• 15. prosinac 2008.- Karipski otoci Bonaire, Saba i Sint Eustatius postat će izravni dio Nizozemske kao posebne općine (bijzondere geemente), te će stoka postati i dio Europske Unije.

PETO PROŠIRENJE EUROPSKE UNIJE

     Povijesni datum 5. svibanj 1994. godine obilježava peto proširenje i do sada najveće proširenje Europske Unije. Ovo je proširenje koje prelazi granicu podjele na europski istok i europski zapad. Osim što je ovo proširenje najveće ono je i najzahtjevnije do sada, ponajviše zbog ekonomskih karakteristika novih zemalja članica. Te zemlje srednje i istočne Europe su siromašnije od ostalih, starijih članica Europske Unije te je zbog toga velika razlika bruto društvenih proizvoda po glavi stanovnika.

NOVA EUROPA

     Nova Europa je retorički termin koji su koristili konzervativni američki analitičari u SAD-u kako bi opisali bivše europske komunističke države. Danas se pod tim pojmom smatraju sve europske zemlje koje su nastale u 20. stoljeću i kasnije.
Karakteristike Nove Europe:

• 450 milijuna stanovnika
• 25 država
• 75 milijuna novih stanovnika Europske Unije zarađuje samo 40% dohotka ostatka stanovnika
• tijekom 2004-2006: 40 milijardi eura novim članicama za strukturne i regionalne projekte

PROŠIRENJE 2004. GODINE NAJVEĆE DO SADA

     Proširenje u 2004. godini, sa 15 na 25 članica, najveće je proširenje u povijesti Unije. Stvorena je Nova Europa, treće najveće tržište na svijetu sa više od 75 milijuna stanovnika. Vuče korijene u padu komunizma, simboliziranim padom Berlinskog zida 1989. godine i ponudilo je neočekivanu i nečuvenu mogućnost za proširenje stabilnosti i prosperiteta u kojima uživaju građani Europskih Unija  na Središnju i Istočnu Europu. Bugarska i Rumunjska su se priključile Uniji u siječnju 2007. godine. Proširenje 2004. godine uslijedilo je na vrhuncu predviđanja kako će doći do kaosa, vala jeftine radne snage i povećanja nezaposlenosti u Europskoj Uniji.

ZNAČAJNI DOGAĐAJI I USTAVNI TEMELJI EUROPSKE UNIJE

• Travanj 1951.- Pariški ugovor
• 1957.- Rimski ugovori
• 1986.- Jedinstveni europski akt
• 1992.- Ugovor iz Maastrichta
• 1997.- Amsterdamski ugovor

STRUKTURA EUROPSKE UNIJE

     Ugovorom o Europskoj Uniji uspostavljena je trojaka struktura Europske Unije, koja se često opisuje pomoću pročelja antičkog grčkog hrama sa tri stupa, a stupovi se međusobno razlikuju po naravi suradnje u njihovom okviru među državama članicama:

• Prvi stup tvore već ranije osnovane Zajednice: Europska zajednica ua ugljen i čelik, koja je prestala postojati 2002. godine, Europska ekonomska zajednica  te Europska zajednica za atomsku energiju.
• Drugi stup sastoji se od suradnje država članica u području Zajedničke vanjske i sigurnosne politike (engl. Common Foreign and Security Policy).
• Treći stup sastoji se od suradnje država članica u području u pravosuđu i unutarnjim poslovima (engl. Justice and Home Affairs), kako je to izvorno definirano Ugovorom iz Maastrichta. On je preimenovan 1997. godine Ugovorom iz Amsterdama u Policijsku i pravosudnu suradnju u kaznenim predmetima (engl. Police and Judicial Cooperation in Criminal Matters) jer je dio poslova prebačen u prvi stup.

OSNOVNE ODREDBE EUROPSKE UNIJE

     Osnovne odredbe Europske Unije donijete su nizom ugovora:

• Pariški ugovor- koji je 1951. godine uspostavio Europsku zajednicu  za ugljen i čelik (ECSC)
• Rimski ugovori- koji su 1957. godine uspostavili Europsku ekonomsku zajednicu (EEC) i Europsku zajednicu za atomsku energiju (Euratom). 

     Ta dva ugovora o osnivanju  kasnije su se nadopunili sa:

• Jedinstvenim europskim aktom (1986.)
• Ugovorom o Europskoj Uniji (1992.)
• Amsterdamskim ugovorom iz 1997.
• Ugovorom iz Nice (2001.)

DEFINICIJA I NASTANAK EUROPSKE UNIJE

     Europska Unija je regionalna organizacija europskih država kroz koju članice ostvaruju zajedničke ciljeve kao što su uravnotežen gospodarski i društveni razvoj, visoka razina zaposlenosti te zaštita prava i interesa građana. Europska Unija najveća je integracija na svijetu s najvećim brojem stanovnika(gotovo 500 milijuna) koja okuplja različite države i narode europskog kontinenta s ciljem zajedničkog promicanja mira i blagostanja. Europska Unija kakvu danas poznajemo nastala je kao rezultat želje da se onemogući ponavljanje ratnih strahota koje su tijekom dva svjetska rata razorile Europu i razjedinile europske narode. Unija se razvila iz područja slobodne trgovine zvanog Europska ekonomska zajednica ili Zajedničko tržište.
     Godine 1951. Njemačka i Francuska započinju trgovati ugljenom i čelikom. Te dvije sirovine su bile od velike važnosti u to doba. Ubrzo se tome priključuju Belgija, Nizozemska, Luxembourg i Italija. Tih šest zemalja su se sastale u Parizu te potpisali Ugovor o stvaranju Europske zajednice za ugljen i čelik. Tako veliki pokretač ratne industrije je u prošlosti značio temelj mira u Europi. Zadovoljni rezultatima suradnje u Rimu se potpisuje novi ugovor kojim nastaje Europska ekonomska zajednica. Ovaj put je taj ugovor značio ne samo tržište za ugljen i čelik nego i za ostale proizvode. Zajednice ukidaju carine, pa razmjena proizvoda teče bez ograničenja. Te iste godine nastaje Europska zajednica za atomsku energiju. Godine 1992. Europska ekonomska zajednica mijenja naziv u Europska Unija.

EUROPSKA UNIJA NASTANAK, RAZVOJ I BUDUĆNOST

     Europska Unija je organizacija europskih zemalja posvećena povećanju ekonomske integracije i jačanju suradnje među svojim članovima. Europska Unija ima sjedište u Bruxellesu u Belgiji. Europska Unija formalno je uspostavljena 1. studenog 1993. godine. Godine 1991. vlada 12 zemalja članica potpisali su Ugovor o Europskoj Uniji (obično se naziva Ugovor iz Maastrichta), koji je tada bio ratificiran u nacionalnim zakonodavstvima svih zemalja članica. Ugovor iz Maastrichta pretvara Europsku kraljevinu u Europsku uniju. Godine 1994. Austrija, Finska i Švedska pristupile su Europskoj Uniji, čineći ukupno članstvo od 15 zemalja. Deset novih zemalja su pristupile Uniji 1. svibnja 2004. godine, a to su bile Cipar, Češka Republika, Estonija, Mađarska, Latvija, Litva, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija. Dvije druge zemlje pridružile su se u 2007. godini, Bugarskoj i Rumunjskoj, dok su Hrvatska, Makedonija i Turska u procesu ponude da postanu države članice.
 

EUROPEAN UNION EMERGENCE, DEVELOPMENT AND FUTURE

     European Union is organization of European countries dedicated to increasing economic integration and strengthening cooperation among its members. The European Union headquarters is in Brussels, Belgium. The European Union was formally established on November 1, 1993. The members of the EC were Belgium, Britain, Denmark, France, Germany, Greece, Ireland, Italy, Luxembourg, the Netherlands, Portugal and Spain. In 1991 the governments of the 12 member states signed the Treaty on European Union (commonly called the Maastricht Treaty), which was then ratified by the national legislatures of all the member countries. The Maastricht Treaty transformed the EC into the European Union.

     In 1994 Austria, Finland and Sweden joined the European Union, bringing the total membership to 15 nations. Ten new countries joined the EU on 1 May 2004- Cyprus, Czech Republic, Estonia, Hungary, Latvia, Lithuania, Malta, Poland, Slovak Republic and Slovenia.
Two other countries joined in 2007, Bulgaria and Romania, while Croatia, FYR Macedonia and Turkey are in the process of bidding to become member states.

Runde Općeg sporazuma o carinama i trgovini

1. Kennedyeva runda multilateralnih sporazuma (1964.-1967.)- cilj je smanjivanje svih carina za 50%. Rezultat: smanjivanje carina za 35% na 60.000 industrijskih proizvoda. U pregovore su bila uključena i količinska ograničenja i carine na uvoz poljoprivrednih proizvoda.
2. Tokijska runda (1973.-1979.)- rezultati: smanjenje carina industrijskih zemalja za prosječno 33% u razdoblju od osam godina.. Rezultat je i kodeks ponašanja Općeg sporazuma o carinama i trgovini u međunarodnoj razmjeni.
3. Urugvajska runda (1986.-1994.)- svrha: otklanjanje slabosti u disciplini i obuhvatu Općeg sporazuma o carinama i trgovini. Predmet je bilo uključivanje usluga, patenata i autorskih prava. Pregovori su podijeljeni u dvije grupe: grupa za robu i grupa za usluge. Da bi se otklonile slabosti u disciplini predloženo je da se uvede automatsko pravo rješavanja sporova i obvezna arbitraža. Rezultati su bili smanjenje carina na industrijske proizvode za prosječno 34%, kvantitativna ograničenja uvoza poljoprivrednih proizvoda i ostala necarinska ograničenja moraju se zamijeniti carinama.

Međunarodne konvencije o carini i trgovini

1. Bečka konvencija o međunarodnoj prodaji robe- usvojena 1980. godine na konferenciji Ujedinjenih naroda u Beču. Osnovni ciljevi zbog kojih je ona načinjena i usvojena znatno su širi od parcijalnih ciljeva kojima se vodila Međunarodna trgovačka komora. Bečka se konvencija primjenjuje na ugovore o prodaji robe sklopljene između stranaka koje imaju sjedište na području različitih država. Bečka konvencija nema univerzalni karakter jer se ne odnosi na trgovinu uslugama niti na trgovinu pravima.
2. Carinska konvencija o međunarodnom prijevozu robe na osnovi karneta TIR- je konvencija koju je 1949. godine usvojila Ekonomska komisija UN-a za Europu. Ona sadrži propise koji reguliraju nadzor i postupak nad cestovnim prijevoznim sredstvima, kontejnerima i robom koja se prevozi na temelju karneta TIR u svim vrstama prijevoza pod uvjetom da je jedan dio puta obavljen cestom. Karnet TIR je isprava koja se izdaje na osnovi te konvencije i kojom se olakšava međunarodni prijevoz robe u cestovnom prometu.
3. Međunarodna konvencija o privremenom uvozu- naziva se i Istanbulskom konvencijom o privremenom uvozu, omogućuje privremeni uvoz i tranzit određene robe u carinsko područje zemlje koja ju je prihvatila i to bez popunjavanja nacionalnih carinskih isprava, plaćanja carine ili polaganja depozita kao što se mora učiniti u standardnom postupku privremenog uvoza. Umjesto uobičajenih carinskih isprava, rabi se tzv. karnet ATA. ATA karnet je međunarodni carinski dokument koji se rabi za pojednostavnjenje privremenog uvoza i koji vrijedi najdulje godinu dana.

Tri temeljna principa GATT-a

1. Princip nediskriminacije ili princip najpovlaštenije nacije- ako jedna zemlja odobri bilo kakve povlastice na uvoz iz druge zemlje, dužna je te povlastice primijeniti na uvoz iz ostalih zemalja potpisnica Općeg sporazuma o carinama i trgovini.
2. Princip zaštite domaće privrede carinama- ostala ograničenja( kvantitativna i kvalitativna) trebaju se ukinuti. Izuzetak su poljoprivredni proizvodi, a dopušteno je uvođenje količinskih ograničenja  i radi očuvanja stanja u bilanci plaćanja.
3. Princip daljnjeg smanjivanja carina multilateralnim pregovorima- zahtijeva da se različite carinske tarife zemalja članica zatečene prigodom njihova pristupanja u Opći sporazum o carinama i trgovini usklađuju i smanjuju daljnjim multilateralnim pregovorima. Ti se pregovori vode u "rundama".

Opći sporazum o carinama i trgovini (GATT)

     GATT je usvojen u listopadu 1947. godine potpisivanjem Protokola o privremenoj primjeni. Tim potpisom osam se zemalja obvezalo da će ga početi primjenjivati od 1. siječnja 1948. godine, a preostalih 15 zemalja trebalo je to učiniti poslije ratifikacije Sporazuma u nacionalnim parlamentima. GATT je bio samo privremeni multilateralni sporazum, promoviran u trajni sporazum te pretvoren u neku vrstu organizacije.
Ključni ciljevi koji se postavljaju pred neku organizaciju proizlaze iz težnji da se razriješe uočene i spoznate teškoće iz prethodnog razdoblja. Na planu svjetske trgovine to su bili problemi njezine opće bilateralizacije, raširenost trgovačkih blokova, prohibitivne carinske stope, kvantitativna ograničenja i zabrane. Stoga GATT dobiva zadaću postupno uklanjati ta nagomilana ograničenja i tako multilateralizirati i liberalizirati svjetsku trgovinu, prvenstveno trgovinu industrijskim proizvodima.
     GATT predstavlja forum za usklađivanje nesuglasica o vanjskotrgovinskoj politici pojedinih zemalja članica. GATT su 1947. godine potpisale 23 zemlje, a broj članica se kontinuirano povećavao.

Zadaće Svjetske trgovinske organizacije

1. Osigurati provedbu već sklopljenih i svih budućih multilateralnih sporazuma
2. Organizirati nove trgovinske pregovore o daljnjoj liberalizaciji nacionalnih tržišta
3. Razmatrati i nadzirati trgovinske politike zemalja članica
4. Osigurati međunarodno sudište za rješavanje trgovinskih sporova i razlika između zemalja članica
5. Surađivati s ostalim organizacijama važnim za globalnu ekonomsku politiku
6. Pomagati i pružati ekonomsku pomoć zemljama u razvoju i slabije razvijenim zemljama
7. Poštivati i pomicati norme za zaštitu čovjekova okoliša

Neformalne skupine Svjetske trgovinske organizacije

     Države članice grupiraju se, prema određenim zajedničkim interesima ili sukladno tijeku pregovora, te nastupaju zajednički u okviru nekoliko neformalnih ili konzultativnih skupina.

• CAIRNS skupina nastala je pred početak Urugvajske runde kako bi države ojačale svoje pozicije unutar pregovora o liberalizaciji trgovine poljoprivrednim proizvodima. Grupa je postala važan čimbenik u pregovorima o poljoprivredi. Stav CAIRNS grupe je da poljoprivreda treba biti liberalizirana.
• EU skupina značajna je WTO skupina. Predstavnik EK nastupa u ime 15 država članica EU, ali je svaka država zasebno WTO članica.
• ASEAN skupina često nastupa zajednički unutar Svjetske trgovinske organizacije.
• ACP skupina povremeno nastupa zajednički i obuhvaća određene afričke, karipske i zemlje Tihog oceana.
• NAFTA skupina (Kanada, SAD i Meksiko)
• MERCOSUR skupina sukladno postojanju zajedničkih interesa iznose jedinstven stav u WTO pregovorima.
• RAM grupa nedavno pridruženih članica, odnosi se na grupu zemalja primljenih u Svjetsku trgovinsku organizaciju neposredno prije IV. Ministarske konferencije u Dohi.

Glavna tijela Svjetske trgovinske organizacije

• Glavno vijeće- je tijelo koje odlučuje o tekućim pitanjima Svjetske trgovinske organizacije u razdoblju između Ministarskih konferencija. Zasjeda u obliku tijela Glavnog vijeća kao tijela za rješavanje sporova i tijela za pregled trgovinskih politika. Sastavljeno je od predstavnika država članica i odgovorno je i nastupa u ime Ministarske konferencije.
• Tijelo za rješavanje sporova- zasjeda na razini Glavnog vijeća i sadrži dva pomoćna tijela, Skupinu stručnjaka za rješavanje sporova i Žalbeno tijelo.
• Vijeća- tijela treće razine organizacijske strukture WTO-a, odgovorna su Glavnom vijeću, sastoje se od predstavnika svih članica, nadležna su za pitanja iz pripadajućih im sporazuma, sadrže Pomoćna tijela, Odbore i Radne skupine.
• Odbori i radne skupine- unutar Vijeća tijela su četvrte najniže razine organizacijske strukture WTO-a.
• Tajništvo Svjetske trgovinske organizacije nalazi se u Ženevi, sastoji se od ureda Glavnog direktora i četiri ureda zamjenika Glavnog direktora. Nema funkciju odlučivanja, osnovna funkcija je pružanje tehničke podrške vijećima, odborima, ministarskim konferencijama, tehničke pomoći zemljama u razvoju, pravne pomoći u postupku rješavanja sporova.