Međunarodne konvencije o carini i trgovini

1. Bečka konvencija o međunarodnoj prodaji robe- usvojena 1980. godine na konferenciji Ujedinjenih naroda u Beču. Osnovni ciljevi zbog kojih je ona načinjena i usvojena znatno su širi od parcijalnih ciljeva kojima se vodila Međunarodna trgovačka komora. Bečka se konvencija primjenjuje na ugovore o prodaji robe sklopljene između stranaka koje imaju sjedište na području različitih država. Bečka konvencija nema univerzalni karakter jer se ne odnosi na trgovinu uslugama niti na trgovinu pravima.
2. Carinska konvencija o međunarodnom prijevozu robe na osnovi karneta TIR- je konvencija koju je 1949. godine usvojila Ekonomska komisija UN-a za Europu. Ona sadrži propise koji reguliraju nadzor i postupak nad cestovnim prijevoznim sredstvima, kontejnerima i robom koja se prevozi na temelju karneta TIR u svim vrstama prijevoza pod uvjetom da je jedan dio puta obavljen cestom. Karnet TIR je isprava koja se izdaje na osnovi te konvencije i kojom se olakšava međunarodni prijevoz robe u cestovnom prometu.
3. Međunarodna konvencija o privremenom uvozu- naziva se i Istanbulskom konvencijom o privremenom uvozu, omogućuje privremeni uvoz i tranzit određene robe u carinsko područje zemlje koja ju je prihvatila i to bez popunjavanja nacionalnih carinskih isprava, plaćanja carine ili polaganja depozita kao što se mora učiniti u standardnom postupku privremenog uvoza. Umjesto uobičajenih carinskih isprava, rabi se tzv. karnet ATA. ATA karnet je međunarodni carinski dokument koji se rabi za pojednostavnjenje privremenog uvoza i koji vrijedi najdulje godinu dana.